Krajišnici pamte dobra djela i za njih nagrađuju, nepravde opraštaju ali ne zaboravljaju

Činjenica da se pri donošenju ove odluke - da se najviše općinsko priznanje dodijeli učitelju Milutinu, korektno cijenile njegove ogromne zasluge u odgoju i obrazovanju mladih naraštaja, kazuje da obrazovanje u sistemu vrijednosti V. Kladuše zauzima prioritetno mjesto. To je vrijedna civilizacijska tekovina i doseg u stvaranju i afirmaciji sistema vrijednosti u svim naprednim dijelovima svijeta.

Imao sam sreću da mi je u šestom razredu Osnovne škole u Vrnograču učitelj Milutin predavao historiju i bio direktor Škole. Njegovi časovi su bili zanimljivi i nestrpljivo smo iščekivali svaki njegov nastavni čas. Umjesto historijskih lekcija često smo diskutirali o raznim temama. S obzirom da su svi učenici u razredu bili muškarci, bilo je i momačkih razgovora. Mogli smo ga svašta pitati - kao svog prijatelja, kao roditelja. Postao je blizak sa svim učenicima i građanima. Bio je sinonim ljudske dobrote. Sa voljom je i izuzetnim zadovoljstvom pomagao svima koji su trebali pomoć. Ta volja i zadovoljstvo bili su Milutinova motorna snaga koja ga je neumorno nosila kroz život. Sa svima je znao uspostaviti topli i prijateljski kontakt. Svi su ga cijenili i svako ga je smatrao svojim bliskim prijateljem. Njegov odnos prema nama obavezivao nas je da učimo svom snagom. Volio je svoj posao i obavljao ga sa neviđenim oduševljenjem i sa svim srcem. Koristio je svaku priliku da pomogne učenicima, bilo da ih ohrabri, savjetuje, ponudi rješenje , oraspoloži. Sjećam se, bio je to jedan od posljednjih dana nastave u osmom razredu. Pred kraj časa historije, razgovarali smo o daljnjem školovanju. Pitao je redom svakog učenika, koju srednju školu bi želio pohađati. Došao je red na mene. S blagim i toplim osmijehom upita me: „Koju bi ti Meho srednju školu želio završiti?“. „Ne znam, druže učitelju, nisam još ništa odlučio“. Vidi On da sam zbunjen, pa dodade: „Onda ćemo te upisati u Učiteljsku školu”. Uspio sam odgovoriti: „Dobro, druže učitelju“. Tog momenta moje buduće školovanje bilo je definitivno određeno. Odveo me je na prijemni ispit u Bihać, upisao i smjestio u đački dom. Zahvaljujući njemu dobio sam i stipendiju. Meni je preostalo jedino da učim. Učio sam svom snagom znajući da će ga moje dobre ocjene najviše radovati i da mu se jedino na taj način mogu djelomično odužiti. Živio sam u stalnom strahu da ne iznevjerim njegovo povjerenje, ljubav i brigu. Često je dolazio na roditeljske sastanke, i raspitivao se kod svih profesora kako učim. Radovao se mojim odličnim ocjenama. Na završetku Učiteljske škole, kada sam zbog odličnog uspjeha na svim klasifikacijama bio oslobođen polaganja maturskog ispita, kratko mi je rekao: „Aferim mali. Kad je tako, ti trebaš nešto studirati. Voliš li matematiku? Taj kadar trebamo u našoj gimnaziji. Dat ćemo ti i stipendiju“. Bez razmišljanja odgovorio sam: „U redu Milutine“. Nisam ni trebao razmišljati jer sam bio siguran da je On o tome dugo razmišljao, dobro procijenio moje mogućnosti, sve isplanirao i da mi želi dobru budućnost. Premda sam znao da se učenici u Učiteljskoj školi mnogo skromnije pripreme za studij matematike nego li npr. gimnazijalci ili učenici tehničkih škola, gdje se uči „jača matematika“. To me je brinulo, ali, na moju sreću, uskoro sam saznao da se, zbog postignutog uspjeha u Učiteljskoj školi mogu upisati na studij matematike na Prirodno-matematičkom fakultetu u Zagrebu bez polaganja kvalifikacijskog ispita. Otišao sam u Zagreb, upisao se , dobio indeks, i smjestio u studentski dom. Dobio sam i stipendiju koja je bila dovoljna za osnovne životne potrebe. To je bila ogromna pomoć za mene. Zakleo sam se Svevišnjim Bogom da ću opravdati povjerenje koje Milutin ima u mene i moj uspjeh na studiju. Učio sam svakodnevno, svom snagom i s velikom voljom. Izuzetnim zalaganjem i s Božijom pomoći uspijevao sam svake godine položiti u ljetnom ispitnom roku sve uvjetne ispite, upisati narednu godinu, i s Potvrdom o upisu u narednu godinu studija obradovati mog učitelja Milutina. Kad sam, dvije godine kasnije, upisao treću godinu studija, navratio sam mu u Veliku Kladušu i donio mu Potvrdu o upisu u treću godinu studija matematike. U razgovoru sam mu rekao da zbog svakodnevnog učenja i velikih obaveza na Fakultetu nisam išao kući vidjeti roditelje od kada sam se upisao na Fakultet. Pogledao me, ukočio pogled, i ne reče ništa. Činilo mi se, poznajući ga, da je nešto naumio reći, ali zastade i ne reče ništa. Ostavio je meni da razmišljam i preispitujem da li je sve sto se dešavalo u posljednje dvije godine bilo u redu ili sam nešto skrivio. Možda sam trebao iz njegovog pogleda pročitati: „Mali, osim matematike ima još stvari koje život mogu uljepšati“ ili nešto ozbiljnije?  U razgovoru o studentima, često je znao reći : „Meho će ili završiti studij matematike na vrijeme ili poludjeti od učenja“. S Božijom pomoći i na radost obojici, dogodilo se ono prvo. Kad god je dolazio u Zagreb želio je da se vidimo i redovito me pitao trebam li novaca.

Često sam se pitao zašto On mene toliko voli i toliko čini za mene. Mislio sam da je to zato što je znao da moji roditelji ne mogu ništa učiniti za mene i moje školovanje. Nisam se mogao načuditi njegovoj dobroti i velikom srcu. Dugo sam mislio da on samo mene toliko voli i samo meni toliko pomaže da uspijem u životu. Kasnije sam saznao da je spisak učenika i studenta o kojima je Milutin brinuo na isti način kao o meni, podugačak. Da sam to na početku saznao možda ne bih onoliko strepio za uspjeh i toliko strahovao da ne izgubim njegovo povjerenje. Možda bih češće odlazio vidjeti roditelje?

Cijelo ratno vrijeme u Bosni i Hercegovini Milutin je proveo sa svojim Kladušanima. S njima je provodio i izbjegličke dane u Kuplenskom, Gašincima u susjednoj Republici Hrvatskoj.

U vrijeme rata u BiH i u vrijeme nemilih unutarnjih sukoba u V. Kladuši, često sam dolazio u V. Kladušu. U to vrijeme, kao dekan Pedagoške akademije u Bihaću, organizirao sam i izvodio dio nastave za 60 upisanih studenata odjeljenja Pedagoške akademije odsjeci razredna nastava i predmetna nastava matematika i fizika. Često smo razgovarali o ratnim sukobima i surovoj svakodnevnici. Vjerovali smo zajedno da je to golemo zlo i da će ono prestati onda kada se ohlade usijane glave da se može trezveno i argumentirano razgovarati.

Projekt stipendiranja svih studenta sa područja Velike Kladuše bez obzira na nacionalnu i vjersku, stranačku pripadnost zaslužuje sve pohvale i divljenja, posebno u ovim teškim vremenima. Taj projekt - jedinstven u našoj zemlji, mogao je zaživjeti jedino u Kladuši u sredini gdje je živio i radio učitelj Milutin i i-ni Milutinčići. I hairli akcija - stipendiranje najboljih učenika petih, šestih, i sedmih razreda Osnovne škole Vrnograč, koju je moja porodica u USA prije osam godina započela i koja će, u ime Stvoritelja dugo trajati, motivirana je Milutinovom misijom i brigom za školovanjem siromašnih učenika koji su željni znanja i koje žele biti korisni članovi svoje zajednice. Njihovi nastavnici su iznenađeni velikim brojem odličnih ocjena i žestinom takmičenja tko će biti najbolji i postati stipendista porodice Oručevič. Realizacija takvih projekata i briga za školovanjem naše omladine i njihovu bolju budućnost, pravi je način razvijanja i njegovanja ljubavi i privrženosti svom rodnom kraju i domovini. To je pravi odgovor zašto Kladušani toliko vole svoju Kladušu. Ma gdje živjeli u ma kakvom rahatluku, oni se žele vratiti u svoju Kladušu i biti dio porodice - Demokratske Narodne Zajednice. Kladušani su mukotrpno gradili svoju Kladušu, sa njom rasli, čuvali je, pjevali joj, za nju živote davali i jedino joj oni mogu vratiti njenu dušu i prosperitet. Sa takvim fanatičnim simpatizerima i s takvim perspektivnim programom DNZ će svakim danom biti jača, brojnija i na zadovoljstvo svog članstva trasirati nove progresivne puteve ka selametu svih građana Bosne i Hercegovine.