RVK: Za početak, predstavite se našim čitaocima. Ko je Kim i kako je životni put odveo iz Vijetnama do Sjedinjenih Američkih Država, a sada i do Velike Kladuše?
KIM: Moje ime je Kim. Rođena sam i odrasla u Vijetnamu, gdje sam radila kao međunarodni turistički vodič, a imala sam i nekoliko manjih privatnih poslova. 2019. godine upoznala sam svog supruga dok je putovao po Vijetnamu. Rekao mi je da je odrastao u Sjedinjenim Američkim Državama, ali da je rođen u Bosni. Pitala sam ga gdje je Bosna, a on mi je pokazao na mapi, te mi mnogo pričao o svojoj domovini, što je u meni probudilo veliku radoznalost. Dvije godine nakon našeg upoznavanja preselila sam se u američku saveznu državu Washington kako bih nastavila studije u medicinskoj oblasti i započela novi život sa suprugom.
U gradu gdje sam živjela, bila sam okružena mnogim ljudima koji su prijeklom iz Bosne, a koji su se davno doselili u SAD. Uz njih sam počela učiti o bosanskoj kulturi, hrani i običajima, što me je još više zainteresovalo za ovu zemlju. Ipak, uz medicinsku školu i posao bila sam veoma zauzeta, pa nisam imala priliku da ozbiljno učim jezik, iako mi je to uvijek bio jedan od ciljeva.
Godine 2022. odlučila sam prvi put posjetiti Bosnu, a moja prva destinacija bila je Velika Kladuša, rodno mjesto mog supruga. Velika Kladuša je vrlo brzo postala posebno mjesto za mene, pa sam se vratila ponovo 2023. godine. Ove godine sam odlučila da pola godine provedem upravo ovdje, u Velikoj Kladuši.
RVK: Šta vas je motivisalo da prije dolaska u Bosnu i Hercegovinu počnete učiti bosanski jezik i koliko je taj proces bio izazovan?
KIM: Nakon što sam diplomirala na medicinskom fakultetu, osjećala sam se pomalo izgubljeno i počela sam se pitati šta bi me zaista učinilo sretnom u životu. U decembru 2025. godine donijela sam odluku da počnem učiti bosanski jezik i da se preselim ovdje kako bih živjela mirnijim životom, bliže prirodi.
Na početku je učenje bosanskog bilo jako teško. Pokušavala sam tražiti na YouTubeu i drugim online izvorima, ali nisam mogla naći mnogo materijala. Zato sam počela učiti jezik kroz čitanje i pisanje, jer sam tako i učila engleski. Neki ljudi se pitaju zašto me moj muž ne uči. On govori bosanski vrlo dobro, ali ne zna čitati i pisati, pa sam morala početi od početka sama, sa abecedom.
Izgovor mi je bio i još uvijek mi je jedan od najvećih izazova. Bosanski je jako drugačiji od vijetnamskog jezika i još uvijek imam poteškoće sa glasovima poput “r”, “đ”, “lj” i drugih, ali ne odustajem i vježbam svaki dan.
Kad imam poteškoće pomažu mi svekrva, porodica i prijatelji. Sada, kada sam ovdje i svakodnevno slušam bosanski jezik, osjećam da sve više razumijem. I dalje tražim dobar program ili kurs gdje mogu dodatno unaprijediti izgovor i gramatiku, ali uživam u procesu učenja korak po korak.
RVK: Kako ste doživjeli svoje prve dane u Velikoj Kladuši i šta vas je najviše iznenadilo po dolasku?
KIM: U Vijetnamu sam odrasla blizu prirode i većinu svog djetinjstva provela sam čuvajući krave u šumi. Upravo zbog toga sam se u Velikoj Kladuši odmah osjećala kao kod kuće. Brda su predivna, a priroda ovdje djeluje vrlo mirno i opuštajuće.
Ovdje je dosta toga razvijeno i moderno, ali istovremeno ste okruženi prirodom koja je dio svakodnevnog života. Taj balans me zaista oduševio.
Ono što me najviše iznenadilo u prvim danima jeste koliko je snažan osjećaj zajedništva. Ljudi ovdje se još uvijek podržavaju, provode vrijeme zajedno, posjećuju se, piju kafu i dijele životne priče. Sve djeluje vrlo toplo i povezano, kao da ljudi nisu sami, nego zaista dio zajednice.
RVK: Rekli ste da učite ne samo jezik nego i običaje, kulturu i način života. Šta vam je do sada bilo najzanimljivije otkriti o Bosni i Hercegovini?
KIM: Ono što sam do sada najzanimljivije otkrila u Bosni i Hercegovini jeste koliko su svakodnevni život, bogata historija i različite religije prirodno povezani.
Ovdje se osjeti da se kroz vrijeme oblikovala kultura i način života, ali ljudi i dalje žive vrlo jednostavno, toplo i savremeno u isto vrijeme.
Za mene je posebno zanimljivo kako se prošlost i sadašnjost prirodno prepliću u svakodnevnom životu, bez da to djeluje udaljeno ili odvojeno. To Bosnu i Hercegovinu čini zaista posebnom i drugačijom.
RVK: Koja je razlika između života u Bosni i Hercegovini i Americi ili Vijetnamu? Šta si uočila i šta smatraš vrijednijim ovdje ili tamo?
KIM: Ovo je veliko pitanje i iskreno jedna od mojih omiljenih tema za razmišljanje. Malo je teško porediti Ameriku u ovom kontekstu jer je to jako velika i raznolika zemlja, pa ću se više fokusirati na Bosnu i Vijetnam.
I Bosna i Hercegovina i Vijetnam su prošli kroz veoma teške historijske periode i velike žrtve u prošlosti. Zbog toga osjećam da su obje zemlje razvile nešto jako važno, snažnu otpornost, te duboke porodične i društvene vrijednosti i povezanost među ljudima. Međutim, postoje i jasne razlike u svakodnevnom životu i kulturi.
U Vijetnamu je život brži i u mnogim stvarima organizovaniji. Ljudi su jako vrijedni i fokusirani na napredak, obrazovanje i stvaranje stabilnosti za porodicu. Postoji snažan osjećaj discipline, odgovornosti i dugoročnog planiranja. Porodica je izuzetno važna, ali se živi dosta brzo, posebno u gradovima.
U Bosni život djeluje sporije i opuštenije. Ljudi također rade puno, ali veći naglasak je na društvenom životu, razgovoru i zajedničkom provođenju vremena. Kafa i druženje su veliki dio svakodnevice, a odnosi među ljudima djeluju vrlo otvoreno i emotivno. Ljudi više žive u trenutku i često odvoje vrijeme za razgovor čak i u običnom danu.
Vijetnam me je naučio disciplini, strukturi i izdržljivosti, dok me Bosna naučila kako da usporim, cijenim male trenutke i više uživam u svakodnevnim ljudskim vezama.
Ono što najviše cijenim u obje zemlje je isti temelj, porodica i zajednica, ali se to izražava na različite načine: u Vijetnamu kroz odgovornost i rad, a u Bosni kroz toplinu, otvorenost i svakodnevno druženje.
RVK: Bosanska kafa i druženje uz kafu važan su dio svakodnevnice. Kako vam se sviđa taj običaj i koliko se razlikuje od navika koje ste imali ranije?
KIM: Zaista volim tradiciju bosanske kafe i druženja uz kafu. Za mene to nije samo ispijanje kafe, nego način da se uspori, sjedne s ljudima i stvarno se poveže. Kao da je kafa izgovor, ili zapravo lijep razlog da se ljudi okupe, razgovaraju i podijele misli.
U Vijetnamu također postoji kultura kafe, ali je malo drugačija. Ljudi često piju kafu u bržem ritmu, nekad u pokretu ili na kraće sjedenje. Život je tamo užurbaniji i više organizovan oko posla i obaveza, pa je i vrijeme za druženje često ograničeno.
U Bosni imam osjećaj da je kafa dio svakodnevnog ritma. Ljudi se ne sastaju samo na kratko, nego sjede, razgovaraju, slušaju jedni druge i vrijeme teče sporije. U tim trenucima ima više prisutnosti i topline, i to mi je zaista posebno.
Ono što najviše cijenim jeste to što bosanska kultura kafe stvara prostor za pravo ljudsko povezivanje. Nije bitno koliko se popije, nego da se bude zajedno. Za mene je to nešto jako lijepo i drugačije od onoga na šta sam navikla ranije.
RVK: Kakvi su vaši utisci o ljudima koje ste upoznali u Velikoj Kladuši i Bosni i Hercegovini? Da li ste stekli nova prijateljstva?
KIM: Većina ljudi koje sam upoznala u Velikoj Kladuši i Bosni i Hercegovini su jako ljubazni, topli i radoznali. Na početku mnogi misle da sam Kineskinja, što je često i smiješno. Pošto ovdje žive i neki Kinezi, oni se ponekad čak obraduju kad me vide i pokušaju pričati kineski sa mnom.
Kroz historiju i općenito, ljudi ovdje su više upoznati s Azijom kroz Kinu, pa Vijetnam nije uvijek odmah prepoznat. Ali kada im kažem da sam iz Vijetnama, uglavnom budu jako zainteresovani i pozitivni.
Ono što mi se posebno sviđa jeste koliko su ljudi podržavajući prema mom učenju jezika. Strpljivi su sa mnom i uvijek me ohrabruju.
Također, pošto dijelim iskustvo na svom kanalu, ljudi me ponekad zovu ili mi pišu kada rade nešto zanimljivo i kažu: “Dođi da snimiš ovo.” To mi je puno pomoglo da brže učim jezik i da se osjećam povezanije sa zajednicom. I da, stekla sam i nova prijateljstva ovdje i na tome sam jako zahvalna.
RVK: Na društvenim mrežama i blogu „Yugo Kim“ dijelite svoje iskustvo učenja jezika i upoznavanja kulture. Kako je nastala ideja za taj sadržaj i kakve reakcije dobivate od pratilaca?
KIM: Ideja za moj sadržaj “Yugo Kim” počela je vrlo spontano. Kada sam počela učiti bosanski, shvatila sam da nema mnogo izvora za učenje, posebno za početnike poput mene. Zato sam odlučila otvoriti kanal, prvo za sebe, da pratim svoj proces učenja, vježbam jezik i da ljudi mogu da me isprave kada pogriješim. Također, to mi je bio način da se povežem s ljudima i učim na prirodniji način.
Iskreno, bila sam jako iznenađena reakcijama. Već nakon sedmicu dana imala sam mnogo ljudi koji su počeli pratiti moj put. To uopšte nisam očekivala.
Ono što me najviše raduje jeste to što su ljudi vrlo podržavajući i ljubazni. Mnogi prate moj napredak i sretni su što učim bosanski. Neki me ispravljaju, neki daju savjete, a mnogi me jednostavno ohrabruju da nastavim.
Vremenom, to više nije bilo samo učenje jezika, postalo je način da se povežem s ljudima, dijelim kulturu i osjećam se kao dio zajednice.
RVK: Koliko vam u učenju bosanskog jezika pomažu ljudi koji vas prate na društvenim mrežama i možete li izdvojiti neki zanimljiv ili simpatičan primjer?
KIM: Moji pratitelji na društvenim mrežama mi mnogo pomažu u učenju bosanskog jezika. Rekla bih da su jedan od najvažnijih dijelova mog procesa učenja. Pošto nemam uvijek formalne časove ili strukturirane lekcije, mnogo učim kroz stvarne razgovore, komentare i poruke ljudi koji me prate.
Ono što to čini posebno jeste to što ljudi ne samo da me prate, nego mi i aktivno pomažu. Ispravljaju moje greške na lijep i nježan način, objašnjavaju mi riječi koje ne razumijem, a ponekad mi čak šalju i glasovne poruke da čujem ispravan izgovor. Takva podrška mi jako puno znači.
Jedan smiješan i zanimljiv primjer je kada sam tek počela, često sam miješala riječi ili pogrešno izgovarala stvari, pa bi me ljudi u komentarima nježno ispravljali. Nekad bi se čak i našalili sa mnom na prijateljski način, i umjesto da mi bude neugodno, to me zapravo dodatno motivisalo da učim. Tada sam osjetila da učim zajedno s ljudima, a ne sama.
Također mi je jako drago kada me ljudi pozovu na neka dešavanja ili svakodnevne situacije samo da mogu snimati i učiti pravi bosanski život. To mi pomaže da prirodno unaprijedim jezik i bolje razumijem kulturu.
Za mene ova podrška pratitelja nije samo učenje jezika, to je i stvaranje pravih veza i prijateljstava kroz cijeli proces.
RVK: Koje su vam bosanske riječi, izrazi ili običaji do sada bili najteži za razumjeti, a koji su vam postali omiljeni?
KIM: U Vijetnamu sam odrasla blizu prirode i većinu svog djetinjstva provela sam čuvajući krave u šumi. Zato sam se u Bosni odmah osjećala kao kod kuće. Planine su predivne, a priroda ovdje djeluje vrlo mirno i opuštajuće.
Ono što mi je bilo najteže u učenju bosanskog jezika jeste razumijevanje svakodnevnog govora, posebno slenga i brzih izraza koje ljudi koriste u razgovoru. Često ljudi skraćuju riječi ili govore jako brzo, pa ih ne mogu pronaći u knjigama ili rječnicima. U početku mi je to bilo zbunjujuće.
Također, izgovor mi je bio izazovan, posebno glasovi poput “č”, “ć”, “đ” i “lj”, i kako se riječi mijenjaju u prirodnom govoru. Nekad riječ znam kada je pročitam, ali je ne prepoznam kada je čujem u razgovoru.
Ono što mi je također zanimljivo su mali običaji i izrazi u svakodnevnom životu. Na primjer, kada ti neko da nešto jednostavno, poput jajeta ili hrane iz kuće, ljudi često kažu “na hajr” ili “sa srećom”, što je kao želja za sreću i blagoslov. Takvi mali izrazi imaju puno značenja i topline, i u početku ih nisam u potpunosti razumjela.
U Vijetnamu postoje slični trenuci, ali se izražavaju na drugačiji način, pa mi je trebalo vremena da razumijem tu razliku.
Moji omiljeni dijelovi su postali jednostavne svakodnevne fraze koje ljudi koriste, posebno tokom druženja i kafe. Sviđa mi se kako čak i obične riječi u Bosni često nose toplinu, poštovanje i dobre želje.
RVK: Planirate se ove godine trajno preseliti u Veliku Kladušu. Kakva su vaša očekivanja od života ovdje i koje ciljeve ste sebi postavili za naredni period?
KIM: Planiram ostati u Velikoj Kladuši pola godine. Zbog posla i porodice u Americi i Vijetnamu koje također trebam da brinem i posjećujem, za sada dijelim svoje vrijeme između ovih mjesta.
RVK: Za kraj, zašto naziv Yugo Kim?
KIM: Na početku sam smislila mnogo različitih imena poput “Bosnia i Kim” ili “Go Kim”, ali nijedno mi nije zaista imalo dovoljno značenja za moj put.
Zatim sam izabrala riječ “Yugo” nakon što sam istraživala historiju ovog regiona. Naučila sam da “Yugo” dolazi od Jugoslavije, ali i od ideje Balkana i njegovog zajedničkog kulturno-historijskog naslijeđa. Iako Jugoslavija više ne postoji, ta riječ i dalje nosi osjećaj povezanosti između zemalja, kulture i historije ovog dijela svijeta.
Za mene, “Yugo” predstavlja više od samog imena, ono odražava moju radoznalost i poštovanje prema historiji ovog regiona i moj put učenja korak po korak. A “Kim” je jednostavno moje ime i moj lični identitet.
Zajedno, “Yugo Kim” predstavlja i moj identitet i moju povezanost s ovim regionom, moj put učenja, moju radoznalost i kulturni most koji gradim između dva svijeta.
