Hasan Mujakić – Braco iz Velike Kladuše pobjednik je nedavno okončanog foto takmičenja u organizaciji EU Info centra u Bosni i Hercegovini pod nazivom #TražiSeČistZrak. Hasanu je za prvo mjesto pripala i nagrada u iznosu od 1300 KM.
Kako navodi EU Info centar, građani Bosne i Hercegovine izloženi su rastućem problemu nečistog zraka i svim negativnim posljedicama lošeg kvaliteta zraka, tako da ne čudi što su stalno u potrazi za čistim zrakom. Sistemskim rješenjima Evropska unija nastoji pomoći Bosni i Hercegovini te obezbjediti što bolju kvalitetu zraka i života za sve građane Bosne i Hercegovine. A foto takmičenje samo je jedan dio aktivnosti kojim se nastoji ukazati na značaj čistog zraka.
Hasanu je ovo prvo takmičenje ove vrste, iako se fotografijom bavi već duže vrijeme. Iznenađen je i obradovan priznanjem, što mu je potvrda da ono što radi i vrijedi. Posebno mu je drago što je ovako vrijednu nagradu dobio u konkurenciji od 82 rada (poslušajte izjavu)…
Hasan Mujakić Braco
Osim ovog vrijednog priznanja, Hasanu je odobren i projekat pod nazivom „Jedan dan na planini“ u okviru kojeg će napraviti foto i video reportaže sa 7 planina Bosne i Hercegovine u narednih sedam mjeseci. Radi se o grantu „New Voices“ kojeg u sklopu Programa osnažavanja nezavisnih medija (IMEP), finansira misija USAID-a u BiH. Njegov projektni prijedlog pod nazivom „Jedan dan na planini“ izabran je u konkurenciji 50 prijavljenih radova kao drugi najbolji (poslušajte izjavu)…
Realiziranjem ovog projekta Hasan će foto i video zapisima pokušati u najboljem svjetlu prikazati nedirnute prirodne ljepote Bosne i Hercegovine.
Većinu svojih radova Hasan objavljuje na svom Instagram profilu: http://www.instagram.com/brazzo_81
“Hvala svima koji vide u meni ono nešto – tom malom krugu velikih ljudi – svi će se oni veoma lako prepoznati u ovim mojim riječima. Idemo dalje.“, poručio je Hasan od kojeg u budućnosti možemo očekivati brojne reportaže poznatih i nepoznatih predjela naše i drugih zemalja.
Kompletan razgovor sa našim kolegom Hasanom Mujakićem poslušajte ovdje:
(Nagrađena) Post-apokaliptična ljubavna priča
Prošla su desetljeća kako smo izgubili najznačajniju bitku. Bitku za naš dom. Ne, nije došla nikakva velika okupacijska sila iz neke galaksije negdje daleko. Mi smo bili sami sebi neprijatelji. Uništili smo naše šume, naše rijeke, naš ozonski omotač. Pričali su mi stariji, o životu prije Kolapsa. O nekakvim drugim brigama koje su brinuli. O brigama koje se sad čine tako malim da te veseli da ih imaš, kako bi sebi ispunio dan radeći na njihovom uklanjanju. Imali smo sve. Imali smo zdravu Planetu koja je plesala uz savršenu harmoniju prirode i ljudi. Postajali smo napredno društvo, vođeno naukom, proučavali, izučavali, upozoravali. Upozoravali, ali uzalud. Uzalud, jer nam je zrak postao neprijatelj. Naša Planeta je postala ranjeno biće, a mi, njena djeca, naučili smo patiti sa njom.
Ja, jedan usamljeni Dječak, morao sam se brinuti o svakom udisaju, dok sam odrastao u ulici u kojoj je živjela i ona, Djevojčica sa kraja ulice. Skrivajući svoje lice od zraka koji zlokobno prijeti, skrivao sam lice i od Nje. No, raznim lucidnim metodama te nekom naivnom dječačkom strašću uspijevao sam da skrenem pažnju na sebe, ne želeći da Ona zna da ja tu pažnju uopće i želim. No, bio sam siguran u jedno, a to je da je u Njenoj glavi, barem jednom dnevno, bilo mjesta i za mene.
I kad me nije bilo vani na ulici, Ona je znala da neko misli na nju. Naučio sam i crtati kako bi ovjekovječio sve mirisne cvjetove ovoga svijeta koje sam joj želio darivati. Iskradao se po mraku, pa po ko zna koji put na stepenik ispod Njenog prozora ostavio cvijet. To da zna da ima taj neko pokazala mi je i osmijehom, kojeg mi je, ne znajući, darovala sa prozora bacivši pogled iznova na taj stepenik. Dok sam se krišom sakrivao iza ugla, taj osmijeh dao mi je nadu da ću u nekom boljem svijetu to cvijeće darivati direktno Njoj, bez mračne ulice i stepenika u ulozi posrednika.
Nada o boljoj budućnosti, kako za mene, usamljenog Dječaka, kako za Nju, Djevojčicu sa kraja ulice, tako i za naš dom, našu Planetu, jačala je svakim danom. Došavši na rub ponora, spoznali smo svi redom neoprostive greške koje smo činili. Ujedinjeni u viziji, usmjereni ka jednom cilju, odlučni u namjeri da sebi i budućim naraštajima ucrtamo staze skladnog suživota sa jedinim nam domom, naučili smo osluškujući šapate naše Planete kako da vratimo taj prirodni balans, i kako da se vratimo u ona vremena gdje su nam druge stvari bile bitne. Stvari kao npr. da li će Djevojčica sa kraja ulice ikad saznati otkud stalno to cvijeće ispod njenog prozora. Trebalo je da prođe nekoliko ljeta, ali shvatila je. I od tad, cvijeće joj darivam gledajući kako joj se lice svaki put ozari osmjehom.
I danas, kad ponovo udišemo život zdravim punim plućima, rado se sjetim tih trenutaka. Odrastajući u svijetu kojeg smo svojim zalaganjem učinili boljim, postalo je lako cijeniti sve blagodati koje nam naš dom pod vedrim nebom nudi. No, čak i sjećanja na neka tako dobra vremena izmame mi osmijeh na lice, znajući da sam odrastao čineći pravu stvar, znajući da sam ostavljao cvijeće za Nju, i znajući da se i jedno i drugo višestruko isplatilo. I Ona, Djevojčica sa kraja ulice, se rado sjeća tih trenutaka. Kad god poželi vratiti sebi osmijeh na lice, sjeti se Dječaka koji se još uvijek krije u mojim očima, i kojeg pogledom Djevojčice ona izmami vani svaki put, i tako godinama već.
