Polaganjem cvijeća i obraćanjem predstavnika udruženja, danas će u Višegradu biti obilježene 34 godine od zločina koji je ostao upamćen kao “živa lomača”, kada je više od 70 bošnjačkih civila zapaljeno u kući Mehe Aljića na Bikavcu.
Oko 70 civila bošnjačke nacionalnosti, među kojima su uglavnom bili žene, djeca i starije osobe, kako je to utvrđeno presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), pripadnici paravojne formacije, koje je predvodio Milan Lukić, žive su spalili u kući Mehe Aljića na lokalitetu Bikavca.
Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata” iz Višegrada, podsjeća na ekshumaciju iz 2016. u kući Mehe Aljića, kada su pored trotoara pronađene dvije ili tri kosti koje su bile izgorjele i iz kojih se nije mogao utvrditi DNK i čije su.
“Nažalost, do danas nije pronađena nijedna kost. Višegrad ćuti i jako mi je žao zbog toga”, kaže Hasečić.
Prema njenim riječima, sve ovo jako utječe na porodice živo spaljenih, te posebno činjenica da je za ovaj zločin samo osuđen Milan Lukić, iako se zna ko je još tu bio, a neki od njih se još uvijek nalaze u Višegradu.
Emza Fazlić iz Instituta za nestale BiH je potvrdila da se na području Višegrada traga za još 467 osoba, dok su 453 osobe identifikovane.
Ovaj zločin je preživjela samo Zehra Turjačanin, koja je poslije svjedočila u MKSJ-u.
Zločin na Bikavcu počinjen je svega 13 dana nakon “žive lomače” u Pionirskoj ulici 14. juna 1992. godine, kada je u kući Adema Omeragića spaljeno oko 60 civila iz naselja Koritnik, među kojima su također bili žene, djeca, uključujući i novorođenče, te starije osobe.
Haški tribunal je osudio Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora za zločine u Višegradu, uključujući “žive lomače” u Pionirskoj ulici i na Bikavcu.
U presudi je konstatovano da su srpske snage natjerale civile u Aljićevu kuću na Bikavcu, potom pucale u unutrašnjost te ubacile unutra ručne bombe i zapalile kuću.
