Mjesec juli. Mnogima je to mjesec kao i svaki drugi. Ali nama nije. Nama ne smije biti. To je mjesec koji je težak, rekla bih, pretežak… Mjesec tuge, bola. Mjesec priča na koje su mnogi gluhi. Mjesec nezacijeljenih rana, dubokih rana, mjesec plača, mjesec tame i jecaja, mjesec majčinih uzdaha, teških, majčinih uzdaha, mjesec izgubljenih očeva, majki, sinova, kćerki, braće i sestara… Mjesec BOLA!
Dovoljno je reći: JULI!
Svaki juli je težak, posebno za majke Srebrenice. Tugu i bol koje nose u sebi, ne razumije, ne može razumjeti niko osim njih samih. Ko će im vratiti njihove najmilije, ko?! Niko! Povratka nema. Ostale su samo natopljene suzama oči majki Srebrenice, oči koje su godinama već zamagljene… Da, baš tako… Te oči… Najtužnije na svijetu. Ko će Emini vratiti njenoga babu?! Kako Emini objasniti gdje je njen babo i zašto ne dolazi?! Ma koliko postavljala pitanja, odgovora koje bi ona razumjela, nema. Kažu da su sjećanja i uspomene ono što trebamo čuvati. A Emina, nakon dvadeset i nešto godina, dijeli priču sa nama. Nema uspomena i sjećanja na svoga babu, nema. Nikad ga nije ni upoznala. Samo kaže da su joj babu ukrali, oteli od majke i od nje. Nisu mu dali da upozna svoje čeljade… Nisu dali da dočeka njen prvi plač, da odrasta uz njega, da gleda njene prve korake. Nisu mu dali da dočeka da mu bude ponos i dika, ništa mu nisu dali… Oduzeli su mu sva prava, pa i ono najvažnije, ono što niko ne smije oduzeti, osim Boga. Oduzeli su mu pravo na život. Sa njegovim životom, otišla je i polovina Emininog života, Eminino djetinjstvo je nepotpuno. Silom su ih rastavili.. Prolaze minuti, sekunde, sati, mjeseci i godine… Prolaze.. A Emina i dalje grli sliku svoga babe. Jedino što joj je ostalo.
„Tužna sam jer moga babe više nema, a sretna, što mu grlim sliku, grlim i ljubim svaki dan i opet iznova.. Moje rane i rane moje majke, nikada neće zacijeliti, nikada! Iz dana u dan, mama i ja sjedimo šćućurene u budžaku sobe i gledamo stravične prizore, isječke na internetu, ne bismo li ugledale tebe, oče moj, suzo naša, tugo naša neprežaljena, vječita tugo naša…
Babo moj, ti ne znaš da si rana i bol o kojoj pričam i o kojoj ću uvijek pričati. Naš najmirisniji cvijetu iz bašte… Babo moj, miluju me stravični prizori, opet se potajno nadam da tebi nisu radili sve one strahote…
Svaki onaj udarac, mene zaboli… Babo moj… Ukrali su mi te, nisam ti rekla koliko te volim, a zašto, babo moj?! Ukrali su mi budućnost. Ima li veće tuge od ove? Vrijeme prolazi… I prolazi… Ali, tuga i bol ostaju.
Jecaji su svakim danom jači. Mogla sam i ja imati sretno i bezbrižno djetinjstvo, mogla sam i ja biti djevojčica koja će tvoju ruku držati do kraja života, mogla sam. A nisam. Nisu mi dali. Nisu ti dali da me odvedeš u školu prvi dan, da me ispratiš kad se jednog dana budem udavala, da me štitiš od zla na ovom svijetu… Babo moj, tugo moja… Znam da ovo nećeš nikad pročitati, ali babo, bude mojoj duši lakše… Uvijek si mi u mislima. Voljela bih da te nisu mučili i patili… Babo, nisi to zaslužio. Nisi zaslužio da budeš dio krvave bajke. Želim da znaš da se mama borila za mene, za ono što joj je jedino ostalo kao uspomena na tebe… Borila se da uspijem u životu, da se ponosiš sa mnom i mojim uspjesima… Tvoje ime, tvoje srce, tvoje želje su u meni. Teško mi je, svaki dan, bol me iznova probada. Teško je sve to durati, ali, babo moj, durao si i ti za mene.. Žao mi je, babo. Sve na svijetu bih dala da te mogu čuti i vidjeti, sve… Mama kaže da sam ista ti, a meni je tada puno srce… To mi je najveći kompliment, babo moj…“
Juli je mjesec ponora, gorčine, straha, panike i rata. RAT! Riječ koju mrzim najviše na svijetu! Mjesec kada je Emina i još hiljade i hiljade Emini izgubilo svoje najmilije. Mjesec koji se nikada neće zaboraviti. Ne smije se zaboraviti!
Srebrenico, suzo naša, ne dopustimo da se ponovi prošlost. Znam, teško je. Ne može se naći opravdanje za svu patnju i stradanja. Ne postoje riječi utjehe za uplakane majke… Ne postoje. Ali, iz svega ovoga, izvucimo pouku. Nađimo mrvu dobra koje će nam dati snagu da idemo dalje, da se borimo… Da se borimo za sve one stradale, za sve one što su nasilu otrgnuti od svojih porodica… Svi mi, osjećamo bol naše Srebrenice, naših majki. Kada nam neko spomene Srebrenicu, pomislimo na neljudskost, na rat, na majčinu suzu, na mržnju, na genocid… Ne dozvolimo da nam Srebrenica bude tabu(t) tema. O Srebrenici se govorilo i govorit će se.. Ona je realnost, a od toga se ne bježi. To je ono što se ne zaboravlja… To je i broj koji se ne zaboravlja, 8372, iako je on iz godine u godinu sve veći i veći… Za nekoga, to su samo brojke. To su naši očevi, majke, sestre… To smo mi. To nam je opomena. Vama je vaša prošlost prošla, ali nama naša nije i nikada neće. To su naše rane koje su svake godine dublje i dublje..
Mirela Salkić
Objavljeni tekst autorski je rad mlade velikokladuške profesorice bosanskog jezika i književnosti Mirele Salkić, kojeg objavljujemo u povodu 25. godišnjice genocida u Srebrenici.
