Semir Abazović iz Velike Kladuše nedavno je učestvovao na natječaju u okviru projekta „Pokaži mi priču“, kojim se nastoji postići inkluzija osoba s oštećenjem sluha, odnosno demarginalizacija tih osoba, zatim promovisati znakovni jezik, te podsticati druge da isti nauče. Semir je bio jedini prijavljeni sa područja Unsko-sanskog kantona, a zadatak natječaja je bio da se ispriča priča o svom gradu ali kroz znakovni jezik. Budući da Semir nije poznavao znakovni jezik obratio se autoricama ovog projekta za pomoć. Prvo je napisao kratki tekst o Velikoj Kladuši, a oni su mu poslali video sa instrukcijama na znakovnom jeziku. Nakon nekoliko desetina pokušaja snimio je video i poslao mejlom, jer smatrao je da ovakvu priliku ne smije propustiti (poslušajte izjavu)…
Njegovi motivi da se prijavi na jedan ovakav projekat su brojni. Kaže, znakovni jezik oduvijek ga je zanimao, ali nije imao priliku nigdje ga učiti. Isti tako, želio je da sruši predrasude o ljudima koji ne mogu da čuju ili imaju parcijalni sluh i moraju se svakodnevno koristiti ovim jezikom (mada ni sve gluhe i gluhonijeme osobe ne poznaju ovaj jezik). Smatrao je to svojom građanskom i ljudskom dužnošću, te načinom kako da se postigne makar djelomična inkluzija ove grupe ljudi u našem društvu. Osim svega navedenog Semir je želio da ljudi vide drugačiju Veliku Kladušu, pa je u kratkim crtama ispričao priču o svom gradu i pozvao ljude da ga posjete. Isto tako, želio je da motiviše druge ljude, posebno mlade da pokušaju uraditi isto.
„Ukoliko ćemo komunicirati sa nekim mislim da bi to trebalo raditi na jeziku koji razumiju obje strane (koliko to god zvučalo prosto u praksi i nije tako). Brojni su benefiti koji proizlaze iz učenja ovog jezika, izdvojio bih između ostalih: poboljšanje pamćenja, mogućnost umjetničkog izražavanja, intelektualni rast, poboljšanje u pogledu neverbalne komunikacije koja je nepravedno zapostavljena, te pozitivan efekat na psihološki razvoj i dr.“, kaže Abazović. „Želim da živim u pravednijem društvu u kojem će se poštovati specifičnosti i razlike ljudi koji ga čine a sve u cilju zajedničkog dobra. Moramo biti svjesni da se takvo društvo treba graditi ulažući sopstvene resurse i potencijale. U planu mi je da nastavim da učim znakovni jezik, da se aktivno uključim u rješavanje problema sa kojima se susreću osobe koje taj jezik aktivno koriste te da pokušam podignuti svijest ljudi o ovom bitnom problemu“, zaključio je Abazović.
Znakovni jezik je vizuelni jezik kojeg karakterišu precizni oblici i pokreti ruku. Tačnije, on je sastavljen od kombinacije pokreta ruku, facijalnih ekspresija, pokreta glave i tijela kako bi se iskazali osjećaji, namjere, humor, kompleksne i apstraktne ideje. Postoji oko 200 varijanti znakovnog jezika se koriste u svijetu (američki, engleski, i dr.). U posljednje vrijeme stiče sve veću popularnost i kod ljudi koji nisu primorani da ga koriste.
